Bez dobrog naslova…

Pišem sve ređe. Izgleda da starim ili mi je muka od svega. Ili je oboje. Čak sam prestao i da fotografišem i pišem o lijepim stvarima. Eto, žao mi je što nijesam napisao nešto o 26. februaru danu kada su moji otac i majka slavili 50 godina braka. Možda ću i napisati. Danas sigurno neću. Danas je napolju omorina. Neko bljak vrijeme. Pada kiša. No Bljak je kod nas sve. Ali baš baš sve. Sto puta sam rekao neću o politici. Neću da se svrstavam ni uz koga. Niko, ali ama baš niko ne zavređuje pažnju. Ni ove majke što tancuju ispred skupštine i traže „s mukom“ stečeno pravo na doživotnu naknadu. Ni oni Makedonci koji ne znaju šta oće, posebno ne ova naša nazovi „opozicija“ koja bi da bude glavom neđe drugo a guzicom u Crnoj Gori. Bljuvotine oko nekih drugih institucija u Crnoj Gori nijesu baš poželjne za moj želudac tako da ih i ne želim komentarisati. Jednostavno to mi je sve nisko i ogavo. I te praćke i ti moleri i stolari što oće da ruše državu do Šimšakova ili Šumakova, ne ipak Šapošnjikova. O Bože gluposti. Ima li ko da još to shvata ozbiljno? Hljeba i igara svjetini. Hljeba što manje, igara što više. I kada smo kod igara. Ne mogu a da ne primijetim. Majke ispred skupštine, bile ove ili one vjere tancuju neke strane igre za ove prostore. Bratska igra je super ali imamo mi i neku svoju valjda. Ili možda griješim. Opet ista priča, a ja se držim kao pijan plota. Ova vlast će vladati bez problema dok mi budemo išli da je rušimo sa komšijskom zastavom. Sada će dušebrižnici da mi objasne da je to njihova. Jeste isto je i moja ali dok živiš u ovoj državi moraš je poštovati. Ja niđe u svijetu nijesam vidio da se na protest protiv vlade nose neke druge zastave osim zastava te zemlje. Interesantna pojava. Samo se u Srbiji a posebno Crnoj Gori tegle tuđe zastave. Tog šareniša majko mila. U Crnoj Gori se osim zastave Crne Gore nose zastave Srbije, takozvane države Kosovo, Albanije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, ali i crkvene zastave i zastave Sanžaka (ma šta to bilo). U srećnim zemljama bi za to bilo po brnjušci (to jest novčaniku) ali kod nas je to normalan folklor. No nije to poenta onoga što sam želio danas pisati. Čak ni to što su ove majke sinoć dobro pokisle. Htio sam izraziti svoje sveopšte zgražavanjem nad nečim drugim.

Još kada je došao na vlast sadašnji premijer Srbije nije mi bio simpatičan. Jednostavno ne volim taj tip ljudi. Ja sam najbolji, ja sam najpametniji, ja sam najjači. Bravo munjo. Ali ti si bio na vlasti i sa čika Slobodanom, kada si bio u jednoj drugoj partiji pa se sada zaboravi. Kada je najbolji student Univerziteta u Sarajevu, postao klovn i otišao u Hag, nosio je njegovu fotografiju na majici i prijetio narodu okolo. Oni koji imaju pamćenje kao zlatna ribica to je njihov problem ja dobro pamtim. Dosta mi je tih koji neće igrati šah zbog šahovnice. Onih koji su 9. marta vodili goloruki narod na policiju a poslije se lijepo sklonili. Prijetili kidanjem ruke onome ko podigne drugi barjak. Ovi koji stalno trabunjaju i svoju nespornu inteligenciju koriste da zavlače jadni narod, a oni budu u suštini Trojanski konj tom istom narodu. No svi su mi oni nebitni. Bitno mi je da neki nazovi novinarčići, da ne kažem neke torokuše vrijeđaju žive legende ovih prostora.

Jedna jadna novinarka, još jadnije televizije (da ne ponovim ono što sam napisao u statusu na društvenoj mreži) je dala sebi za pravo da proziva Dušana Dudu Ivkovića. Gle herojstva. Popljuj Srbijo čovjeka koji je za Srbiju uradio više nego sve partije skupa za proteklih 20 godina.

Veliki Duda se drznuo da podrži nekog drugog kandidata a ne „mecenu“ Informera i Srudio B. I neuka i štrokava nazovi novinarka da sebi za pravo da pljuje po veličini tog tipa. Naravno. Razumljivo. Neznanje je carstvo budala. A ova neznavena žena bi dala sve i život i djecu i čast i obraz da se dodvori vlasti i onom prvom u njoj. O Srbijo među šljivama jadna li si i bijedna. Dušan Duda Ivković je ime i prezime tvoje svuda u svijetu. Čovjek kojeg prima Vaseljenski patrijarh (ne u posjetu zato što je predsjednik ili premijer), zato što zna vrijednost tog čovjeka, a u Srbiji ur po njemu samo zato što čovjek drugačije misli. Imao je kada naučiti i stvoriti mišljenje. Pred njim se poklanja čitava bivša nam domovina. I danas je autoritet na svim prostorima. Osim izgleda u Beogradu. Duda je legenda. Nije on ni obratio pažnju na trabunjanje novinarke, ali je ovaj gest pogodio mnoge ljude koji misle svojom glavom. Cijena poštovanja je u Srbiji i na Balkanu jako niska. Čitava Srbija je juče balavila nad uspjehom Ivane Španović. Veliki uspjeh. Danas je veličaju. Ali kroz pet ili deset godina ta ista herojina će biti pljuvana zato što nije uz dnevnu politiku ili interese jadnih i bijednih malih ljudi.

Eto. Nijesam dugo pisao a danas se baš ispisah. Ima li svrhe? Nema. Ali morah.

U zdravlje da se gledamo.

Објављено под Uncategorized | 1 коментар

Demokratija ili anarhija?

Ne pišem odavno. Ukapirao sam da neke stvari nema svrhe kritikovati ili na njih ukazivati. Svaki vid 
borbe za mišljenje se po difoltu smatra udarom na mladu državnost lijepe nam domovine. Ili si sa 

njima ili si protiv njih. Ne mislim samo na vlast. Mislim i na opoziciju koju skoro i da nemamo. Ne želim 

da se stavljam ni na čiju stranu. Ne želim sebi da dajem bilo koju etketu, ali da je propast svijeta blizu i 

preblizu, to je jedna velika istina. Totalno smo sve izopačili. Sloboda govora, sloboda rada, prava 

djece, prava žena, prava životinja… Sve neka prava koja nas vode u propast. Došla demokratija.

Pojam demokratija nastao je u staroj Atini u 5. vijeku p. n. e. Riječ „demokratija“ izvedena je iz grčke 

riječi demos – narod i kratia – vladati.

Narod vlada. Ada ne vladaju goveda no vlada narod ili ljudi iz naroda. Narodni ljudi upravljaju 

narodom. Ma mi se čini da su u onom obespravljenom »komunizumu« nekako ljepše živjelo. Nije bilo 

demokratije da šutiraš policajce, pa kad te oni ispendrekaju da plačeš i zoveš vas svijet u pomoć. 

Nijesi mogao da kradeš a da te u društvu uvažavaju kao gospodina. Bila neka malo drugačija 

vladavina naroda.

Daleko bilo da sam za bilo kakvo nasilje prema djeci, ženama, životinjama. Ali ovo danas postaje 

pretjerivanje bez mjere. Vaspitanje djece postaje nevjerovatna i nemoguća misija. Kad sam bio mali, 

tukli su me kao vola u kupusu. Dobijao sam batine za svakakve gluposti. E da sam više. Danas došlo 

zlo vrijeme. Đeca se ne tuku. Vaspitavaju se na moderne načine, govorom i razgovorom. Teško brate i 

preteško. Zato nam i jeste ovako. Prava čovjeka, prava djeteta a dijete a napuni 15 godina lati se 

raznoraznih poroka pa ga ti majčin sine vrati na pravi put. Što? Koji je to sistem kazne koji ćeš 

primijeniti prema đetetu a da te ono ne utuži i ti završiš u zatvor ko posljednji kriminalac. Ugrozio si mu 

čoče prava. E kada ti njima ne ugroziš prava, oni sa 19 uzmu pištolj zađenu za pas i udri. Bombama 

se igraju kao mi nekada loptom. Što? Na koji si način mogao da mu zabraniš destruktivno ponašanje u 

mladosti? Sporo ulazi u glavu pričom. Vjerujte mi iz ličnog primjera znanm, priča je najbolje djelovala 

uz vrbovaš. No granice između anarhije i demokratije kod nas nema. Sve smo pomjerili, poremetili. 

Kod nas je demokratski čin da se parkiraš na mjesto predviđeno za invalide i kada te upozore da kaže:

»Znaš li ti ko sam ja?«, »Mene je striko u DPS« ili »Vi ugnjetavači sa vlasti bi mi život uzeli, jer znate 

da sam opozicija«. Vladavine prava a samim tim ni naroda nema. Samokontrola je nestala. Naravno. 

Nemaš straha ni od čega pa udri. Sloboda govora. Pričaj, češi jezik. Nema veze. Bilo istina ne bilo isto 

ti se broji. Ako si dobro izlagao dobićeš bolju poziciju. Mjera ljudskosti je pala na najniže moguće 

grane. Ne bojiš se više ni Boga ni ljudi. Je li to demokratija brale mili?

Koji je to oblik? Nešto mi više liči na anarhiju i to anarhiju na svim nivoima i svim stranama. Ova vajna 

vlast bi valjda trebala da ima više odgovornosti za sprovođenje sistema demokratije. No da bi nešto 

sprovodio treba nešto da znaš, a ako nešto znaš, teško da si u vlasti. Ona trpi samo poslušnike, 

poltrone i neznalice. Ako si sa druge strane. Samim tim što si opozicija daješ pravo sebi da ti ama baš 

ništa ne valja. Da ništa nije dobro i da bi ti to bolje uradio. Na pitanje kako dobija se jednostavan 

odgovor. »Ne daju ovi sa vlasti«. A da daju kako bi ga riješio? »O tom po tom«. Presipajmo iz šupljeg 

u prazno a provalija je tu. I ne bih mogao da završim a da se ne dotaknem opet »komunizma«.

U tom komunizmu sam započeo školovanje za svoje zanimanje. Vjerujte mi gledajući današnji odnos 

prema policiji, bježao bih kilometrima od te škole. Ali gledajući odnos u vrijeme »Tita i partije« ja sam 

sa osobitim zadovoljstvom završio školu za policajca. Danas fudbalske utakmice obezbjeđuje po 

nekoliko hiljada specijalno obučenih i obučenih policajaca. Naravno došla demokratija ili ti anarhija 

bajto moj. U vrijeme kada sam bio tinejdžer utakmice je obezbjeđivalo najviše 5-6 policajaca i svi smo 

se plašili da im ne zapadnemo za oko. Jer bi moglo da se desi da majka mora peći crni luk na ploči da 

izvlači masnice sa leđa. Možda ja nijesam baš sav svoj ali mi nekako ta demokratija ljepša od ove 

današnje. Nijesam ja za to da se đeca tuku ali i u školi su znali da me šklape jer sam bio drčan i 

nemiran. Danas to štite dječja prava, ali me interesuje koja prava štite te iste učitelje, nastavnike i 

drugo osoblje od drčne, bezobrazne i nevaspitane djece? Ko te iste ljude štiti od drčnih, 

neobrazovanih i nevaspitanih roditelja?

Šta je ovdje demokratija a šta anarhija?

Nije ovo žal za nekim prošlim vremenom ali mi je bukvalno postalo odvratno stalno pozivanje na demokratiju kada se anarhistički ponašaš.

Објављено под Uncategorized | Оставите коментар

Moj Vladiko ko o Tebi tolkuje…

Eto prvi dan po novoj ufatila me neka sjeta jer ne znam izljubih li sinoć porodicu i prijatelje ili ih ižljubih. Pedeset ću skoro da sprcam a ni zboriti ne znam maternjijem jezikom. Sramota. Na uśečenije bilo kad ne znamo kako zborimo. Je li ovo jezik Rada Tomova Petrovića sa Njeguša? Pa kako da tolkujemo njegovijem jezikom kad vele da je on genocidan? Ako razumijem ovu vlast Bog da me ubije. Oće crnogorski jezik a Rada Tomova vrijeđaju. Ne valja njegov jezik i njegov rodjendan ? Kako to kukala vi majka? Najvećeg genija svoga roda ćuškate radi šake vlasti. Sram vas bilo od guzice kad obraza nemate.

Nikoga ja ne vrijeđam. Svi koji me poznaju znaju da imam prijatelje u svim narodima i svim vjerama ali što je dosta mnogo je. Svako vrijeme ima svoje idole ali Njegoši su svetinje crnogorske koje ne dam. Ne dam ni ja a ni svi zdravo misleći Crnogorci. Ne treba mi taj neradni dan ali đe ćeš na Njegoša? Ðe ćeš na kuću svakog poštenog i časnog crnogorca.

A gospodo Čirgići,Vlahovići i slični ja mnogo više zborim ovijem našijem jezikom nego vi na uśečenije se rodili. Uždio sam više puta svit i ćoru nego što ste vi puta otišli u tu vašu školu. Fituljili su mi uši za svakakve gluposti. Kada sam ja babi vezao trovezu vi ste mislili da je to dio od FAP-a. A troveza je crna kecelja sa diskretnim bijelim cvjetovima po njoj. Imala je dva velika džepa iz kojih smo mi đeca često dobijali orahe a od Ljubice Radonjine Boga mi i kruške „jerebosne“. Koliko sam se puta napio grušavine iz Jedžinog ražljevaka. I koliko puta sam napunio žban vodom. A baba suknju nikad nije tako zvala bila je džupa ili raša. Koliko sam puta na buvari śedio na Mišovoj gunjini i pio iz bronzina vruću vareniku. Ili koliko sam puta Vukiću nosio vagijer da upregne Micku. Koliko sam izio popare od furmetinova ljeba smočane grijavinom. Ili kumpijera pečenjaša pofuko iz upreta s tvrdijem sirom.Sve te riječi koje vi hoćete da kodifikujete ja sam zborio. Vi ste ih samo izriškali iz knjiga starostavnih. I lencun i pirun i tavulin sam ja zborio ali nijesam isko da se ture u knjige. To su lokalizmi kojima smo se služili i ne daj Bože da ih treba zaboraviti ali za učenje u školi sigurno nijesu. Znate li veliki mozgovi da se za izvor u mom kraju kaže točak? Ima li eksperta koji bi to mogao prevesti na bilo koji strani jezik? Kako bi zvučalo na engleskom da tražiš kapavicu mučenice da otreš grlo. Da nije tužno bilo bi smiješno. No ovi naučnici vele da spašavu moj jezik od mene. E šinulo ve u viticu tako mutave. Viđelo ve ćorilo ko ve. No ovog ćosanja sa narodom ne bi bilo da ovi što to čine nemaju siguran podumenat. U kome ne znam ali je tako. Oćemo li preskočit ovaj benat ne znam ali na Njegoša ne dam. Nijesam ja svrstovo da ga branim. Ima za to i kuvetnijih i pametnijih ali morah reći dvije pa kad bi bilo tont!!!

Објављено под Uncategorized | Оставите коментар

Srećna Nova

Normalan slijed stvari je da život prolazi i da smo svakim danom sve stariji. Već 2017. Mašala dogurao sam i do 49. Od danas gazim pedesetu. Ne osjećam se tako. Nego godine te ne pitaju kako se osjećaš. One samo piče li piče. Odavno sam naučio da godine ispunjavam životom a ne život godinama i to mi čini mi se dobro ide. Ko to zna. Prošla je bila šarena. Bilo je lijepih i ružnih stvari. Meni je žao što je odnijela u vječnost neke meni jako drage ljude. Sve ostalo joj opraštam. Mnogi od njih su mogli još mnogo toga dati svijetu ali… Neću danas o tim tužnim temama. Prošla godina je meni donijela mnogo lijepih stvari. Prije svega na samom kraju u mojoj kući je zasjalo sunce u nju je Deda Mraz unio mog unuka Vuka. Ostvarenje svih čovjekovih snova. Ostalo sam sve zaboravio. Sada kada sam đed sa 49 osjećam se ispunjenim. Koliko li je tek ispunjen moj Milun koji je prađed u 86? Sve ružne stvari je potro moj unuk i hvala mu za to. Već devet sati smo u novoj. Ništa spektakularno. Sasvim običan dan. U Herceg Novom neobično pusto u ranu zoru. Valjda ljudi spavaju poslije noćašnje burne noći.A sinoć je bilo prelijepo. Mada je meni uvijek tako. Dobio sam mnogo poruka. Čestitki za Novu Godinu. Jedna je bila izuzetna.Moj prvjenac i Vukov tata je na malo prostora pokazao svoj vrcavi duh i objasnio puno toga. Poruka je lične prirode ali ćemo je učiniti javnom.

„Uvaženi i cijenjeni tata sad kad u novu godinu života ulaziš kao Faruk mogu da ti pozelim samo da dočekaš da postaneš Izet. U toj ulozi mislim da ćeš dostići svoj maksimum i zenit 😉 šalim se tata sve najbolje i da kupiš a8, promijeniš posao i otplatiš sve kredite ;)“. Pod ovo kredite mislio je samo moje ne i žirantske. Audi će biti uskoro a posao ću promijeniti kada se pojavi bolji. Na kraju godine su nam malo zaprijetili na poslu a ja sam se baš uplašio. Po prirodi sam strašno plašljiv. Kod mene u selu vele ko od straha mre za dušu mu puštaju vjetrove. No da ne dužim više.

Svim mojim prijateljima, kumovima, drugovima srećna Nova 2017. godina. Da na prvom mjestu budete zdravi pa sve ostalo. Da osmjeh krasi vaša lica da samo poljupci i zagrljaji teku i da zaboravimo suze.

Srećna Nova Godina i mojim neprijateljima. Da nije njih ne bih znao da stremim boljem. Srećna Nova 2017. i lopovu koji juče ukrade Matiji megana. Neka se zdravo vozi u njega. Jeste nas materijalno oštetio ali sva šteta na njega.

 Neću završiti sa onim da želim mir u svijetu. Ali stvarno želim svu sreću svim dobrim ljudima i onim manje dobrim. Ma i onim losim i najlošijim pa čak i političarima sa Balkana za koje gradacija lošeg ne postoji.

Svima srećna ova godina nova.

ŽIVJELI I ZDRAVI MI BILI!!!!

SREĆNOOOOO!!!!

Објављено под Uncategorized | 1 коментар

Nije svaka pita krempita…

Svi koji me iole poznaju, znaju da i nijesam baš ljubitelj vlasti. Bolje reći vječita sam opozicija. No toga kod nas u Crnoj Gori nema. Kada sam rekao mom najstarijem sinu septembru da svaka pita nije krempita, nešto mu nije bilo jasno. Još je mlad. Naučiće. Mislio sam na jednu staru narodnu izreku koja isto pominje pitu ali u drugom kontekstu. Povod za svu ovu priču su izbori u Crnoj Gori, koje opozicija ne priznaje i ne ulazi u Parlament. Kažu pobijedili su. Pa sve i da jesu, šta bi im pobjeda? Pa pobijedili ste u Budvi i u Kotoru pa ne možete da se dogovorite. Ne mogu da podijele pozicije. Nadaju se ljudi biće para bez motike. Lele nama a sa vama. Trubajile su po Crnoj Gori velike i male koalicije. Sprdale se i ćosale sa narodom. Biće promjena ali ne znamo kada. Sramota me što svaki put nasjedem na nečiju priču da je to ono pravo. Istinski i srčano želim promjene ali nema nada u nenada. Za guzicu i obraz i narod. Kako drugačije nazvati sprdačinu sa pravljenjem opozicione vlasti u Budvi i Kotoru? Sitno sopstvenički interesi, jad i bijeda. A u skupštini bojkot. Ko i koga ođe laže kukala nam majka. Ne zna se ko je gori od gorega. Mislim najgori se zna ali ovi su crnji i od crnog đavola. Poodavno kada sam napuštao opštinski odbor jedne od ovih nesrećnih partija i kada sam rekao »Ovaj nas vodi u provaliju«. Mnogi su me gledali sa nevjericom. No sada je sve izašlo na viđelo. Ma nije sada, izašlo je odavno. Odavno je ovo sve zrelo za fajront, no ođe nema ko da da fajront. Intelektualna elita to odavno nije. Studentski pokret više ne postoji. Studenti više nijesu ona snaga koja bi nešto povukla i promijenila. Fakulteti su postali privatne institucije na kojima se češće pita za broj rata do kraja nego za broj ispita. Na koju borbu mišljenja učimo omladinu? Učimo ih da budu podrepne muve onih koji čak ni te privatne i jeftine fakultete nijesu završili. I onda se zapitan što se ja bunim? Pa veliki Vladika Rade je to još davno opjevao:

A ja što ću, ali sa kime ću ?
Malo rukah, malena i snaga,
jedna slamka medju vihorove,
sirak tužni bez nigdje nikoga…
Moje pleme snom mrtvijem spava,
suza moja nema roditelja,
nada mnom je nebo zatvoreno,
ne prima mi plača ni molitve;
u ad mi se svijet pretvorio,
a svi ljudi pakleni duhovi.

Crni dane, a crna sudbino !
O kukavno Srpstvo ugašeno,
zla nadživjeh tvoja svakolika,
a s najgorim hoću da se borim !
Da, kad glavu razdrobiš tijelu,
u mučenju izdišu členovi…

Beznađe je najgora kategorija. Kada te mrzim i kada te volim to je već osjećaj. Kada sam nezainteresovan to je najgori osjećaj. A beznađe nas pojede. Kako i neće. Držimo glavu u pijesak a guzicu smo dali pod sitnu rentu. Šutne nas da ne kažem nešto drugo i pozicija i opozicija spram svoje potrebe. Naš interes i nije toliko bitan. Svi su isti. A ti narode stoko ujstuuuu više. A ma i šarulji bi više bilo jasno da je voda došla do poda a da su na čamcima svi isti i da se samo voze i lažu te da ti spasa ima. Ili da plivamo ili da se topimo. No i za to treba imati neke klikerčiće na tamo nekom mjestu. Rekoh ja na početku NIJE SVAKA PITA KREMPITA!!!

Објављено под Uncategorized | Оставите коментар

El Grande…

U petak veče je otišao El Komabdante. Veliki revolucionar, kojeg nazivaju posljednjim velikim diktatorom. Za mene posljednji revolucionar. Čovjek koji je mijenjao svijet. Drug velikog Čea. Jedan od onih kojeg dekadentni amerikanizovani svijet nije uspio staviti pod čizmu. Možda mnogima ovo nije simpatična priča ali Fidel Kastro je posljednja istorijska veličina. Ime koje će se još dugo izgovarati sa poštovanjem. Ličnost koja je pred vratima SAD-a doživjela 90 godina, preživjela stotine atentata i prkosila Bijeloj Kući. Slava tebi EL GRANDE KOMANDANTE. Svijet više neće biti isti no idemo dalje. Đe to niko ne zna. Ja pretpostavljam. Civilizacija je sve bliža kraju. Neka je sa srećom. Sami je guramo tamo.

Ova 2016. godina je progutala mnogo velikih ljudi. Mnogo onih koji su obilježili naše živote na ovaj ili onaj način. El Komandante je posljednji u nizu. Na nebu se od ove godine prerijama mira vrzmaju duše Prleta, Valtera, Viljuške, Mire Stupice, Jadranke Stojaković, Leonarda Koena, Dejvid Bouvija, moga kuma Batka i još mnogo neznanih i znanih… Valjda to tako treba. To tako mora ili ko zna šta. Neki su od gore pomenutih proživjeli duge i lijepe živote, moj kum i Manda Viljuška su zastali u trenu kada su mogli najviše. Valjda to mora tako. Na nebu je gužva dobrih duša. Ima li je na zemlji, sve više se pitam? Došla su neka luda vremena i sve će biti luđa. Pitam se zašto mi ružne stvari budu povod da napišem po neku rečenicu. Ne želim da se pretvorim i pisca epitafa. Valjda život ima i lijepu stranu. Nije baš prečesto vidljiva ali tu je. Mi balkanci smo uvijek na nekom rubu. Ni tamo ni ovamo. Je li to sudbina ili ko zna šta li je? Uvijek nam je malo. Malo je svega. A najmanje je ljubavi. To shvatimo kada neko ode da se šeta nebeskim prerijama. Tada pričamo o tome koliko je bio dobar ili nije. Mogao sam ovo ili sam mogao ono. Mi smo šampioni zakašnjelih reakcija i priča šta bi bilo kad bi bilo.

I neću da mi nova nedjelja počne teškom i turobnom pričom. Slava onima kojih nema. Posvetimo se onima koji su tu da se ne bismo kajali i pričali žalopojke. Već sam prebacio u treću. Valja na zoru malo razdrmati nečim lijepim. Evo na radiu Cane Partibrejkers pjeva kultnu pjesmu „Kreni prema meni“… A ja kažem „Ajde bože budi drug, pa okreni jedan krug“. Okreni jedan krug i podijeli nam svima osmjehe ili bar razloge da se imamo zbog čega osmjehivati. A zubato sunce prija ovog novembarskog jutra. Prođe još jedna godina. Do kraja će biti nekih predivnih stvari, ali neću jutros o njima…

Објављено под Uncategorized | Оставите коментар

Svake godine 15. novembra ista priča. I svake godine kažem neću ništa da pričam, neću da se nerviram. Neću ovo, neću ono a pritisak mi baš skače. Svjetski dan borbe protiv dijabetesa. Svjetski ali ne i crnogorski. Mi se sa dijabeteson ne borimo. Mi imamo Ministra zdravlja i njegovu svitu koja 14. novembar iskoristi za fotografisanje i samopromociju i dijabetesa nema do sljedećeg 14. novembra. Na moju veliku nesreću, ja malo bolje od mnogih (pa i onih što su se juče fotografisali) znam šta je dijabetes i kakve sve posljedice ima. No priča o tome je uzaludna. Pričamo o tome godinama. Promijeniše se razni majstori i razni šegrti, dovedoše zdravstvo na rub egzistencije ali i ljude koji boluju od dijabetesa na rub ambisa. Prave se strategije svake godine od kada se ja interesujem za ovaj problem, ali kod nas ništa ne prolazi i ono što prođe ide jako jako sporo tako da nas vrijeme i događaji u svijetu pretiču i bježe nam svjetlosnu godinu. Svake godine ista priča. Samo se malo promijene učesnici. Dođu neki novi direktori direktorata a po bolnicama i domovima zdravlja u Crnoj Gori i ne znaju da je pacijent u hipo glikemiji. Edukacija prije svega medicinskog osoblja nam je na katastrofalnom nivou. Neću navoditi primjere iz ličnog iskustva kada mojoj majci nijesu znali da je pala u hipoglikemijsku krizu a bila je u zdravstvenoj ustanovi do slučajnog boravka u jednoj drugoj ustanovi kada sam vidio čovjeka na kolicima a mladi ljekar ga gleda kao nebesko čudo, kada sam rekao dajte čovjeku „Glukagon“ pao mu je šećer, ozariše im se lica. I pitanje „Kako ste znali?“. To su sve stvari za zaborav. No govornici i poslušnici se juče izfotografisaše i danas svi dijabetičari u Crnoj Gori imaju trakice, insulinske pumpe, insulinske setove, senzore za mjerenje šećera. Vidim. Radujem se pomoći će dijabetičarima. Znam kao i do sada. Obeća ministar i lani pomoć. Pojede vuk magarca u međuvremenu. Registar prave pa ne prave đavo će ga znati. Ministri i direktori se mijenjaju počešće. Ne zna se ko se bolje dodvorava kome treba da se dodvori. Ali dijabetičarima ništa. Vjerovatno novi kadar vlasti će to promijeniti. Samo ne znam u kom smjeru. Vjerovatno će razagnati i ovo malo ljekara koji svoj posao pošteno rade, pa će se čekanje na pregled skratiti. Da sa 4 mjeseca na 3 mjeseca. Kukala nam majka ko nam je. No rekao sam neću ništa da pričam. Ovaj narod je 16. oktobra pokazao da zaslužuje još gori odnos nego što jeste. Nemamo ništa a kakvi smo tako nam i treba.

I da ne bude zabune. Na moju sreću ja sve po ovom pitanju završavam van ove zemlje. Na moju veliku radost ne zavisim od tamo njih. Sve što koristimo kupili smo od svoje zarade. Svuda u svijetu se pumpe i setovi, da ne pominjem trakice, dobijaju. Mi kupujemo. Nema veze. To je naš problem. Ali ne znam čiji je problem što država ne vodi računa o svom stanovništvu. Izvinjavam se vodi. Vodi samo jedan dan kada se razni majstori sa titulama DR pojave na TV i poču nesuvislu priču.

Najbolje bi bilo da ja sa 120 kilograma počnem da vodim kampanju o zdravoj ishrani. To viđoh i čuh sinoć na tv od osobe koja nije predaleko po kilaži od mene. No nema veze oni su direktori. Drže nam sudbinu u svojim rukama. Na moju radost moju odavno ne.

Plavi krug (međunarodni simbol borbe protiv dijabetesa) odavno je kod nas potamnio. Tamni što šta a mi se samo prilagođavamo. No ja sam u svemu slaboprilagodljiv.

Odoh na jedan zdravi doručak da ne smršam ne daj Bože. Živjeli!!!

Објављено под Uncategorized | Оставите коментар